Većina će se složiti da je u ciklusu izrade najteže na kraju odrediti cijenu. Koliko to košta? Kako odrediti cijenu?
Neka jednostavna računica bi bila da se utrošeni materijal pomnoži sa tri…
Kada bi se išlo u detaljniju razradu uzelo bi se uz troškove materijala i eventualni trošak oglašavanja, a zaradu bismo izveli iz cijene radnog sata utrošenog na izradu.
Treći način bi bio da procijenite koliko vaš uradak vrijedi. Ako ste izheklali zimsku kapu i mislite da ona vrijedi 100 kuna – onda joj dajte i takvu cijenu, ako ste s tim zadovoljni.
Jasno nam je svima da rukotvorine imaju svoju dodatnu vrijednost. Samo je pitanje do kojeg iznosa je to prihvatljivo. Druga važna stvar je gdje kupujemo rukotvorine. Trgovci koji u svojim dućanima nude rukotvorine moraju na cijenu koju smo gore odredili dodati svoje marže. Oni također pristupaju ovom problemu sa svoje strane. Imaju svoje troškove i svoja očekivanja. Nerijetko pronalazimo i da su marže i 100% cijene koje smo mi postavili. Kapa bi u dućanu koštala 200 kuna.
Kupovina rukotvorina na sajmovima bi trebala ponuditi povoljnije cijene, jer kupujemo direktno od proizvođača. Proizvođač tada ima dodatne troškove, pa bi kapa mogla imati cijenu od 100-150 kn.
Izravnom kupovinom od proizvođača ja očekujem cijenu kape od 100kuna. I na taj način ja formiram cijenu.
Može se ići i logikom da proizvod ima jedinstvenu cijenu, ma gdje ga vi odlučili kupiti. Onda će kapa koštati 200 kuna i vi ćete zaraditi puno više ako ste ju sami uspjeli prodati van sajma i bez trgovca s dućanom.
Kako god se mi postavili prema toj kapi – mi ćemo ju kupiti ili ne ovisno o tome možemo li je priuštiti. Moja razmišljanja kada izrađujem stvari je da želim da ih netko i kupi i sretan s njima ih i koristi. Cilj je proizvod koji je cijenom pristupačan svakom, ekološki promišljen i kvalitetan, a sam po sebi je jedinstven i neponovljiv.
