Kolovoz je, prognostičari kažu da je udarni turistički vikend za nama. Ili nije… Uglavnom kvarnerske smo gužve i plaže samo na tren zamijenili prekrasnim Parkom prirode Učka.
Dovezli smo se atom do Poklona, gdje se nalazi i novootvoreni centar za posjetitelje. Naša djeca vole ovakve objekte, nerijetko u njima ušićare neki suvenir.
Iako je objekt pogledom izvana velik, sam centar za posjetitelje su tek dvije prostorije. A tek na proljeće otvoren, već mu neke zanimljive postavke ne rade. Nismo se dali omesti, jer sadržajem je bio prilično dobro opskrbljen. Najviše se curama svidjelo što je gotovo svaki dio postava interaktivan. Do te mjere, da je meni malo postalo i pretjerano. Otvarale su se ladice, pritiskale puce, slušala se radijska priča… bajke. Interaktivni postav. Sve se miče, spušta, zvukovi… Preporuka.
Naš cilj je bio vrh Vojak. Nakon što smo i analizirali suvenirnicu na parkiralištu smo zatekli kola hitne pomoći u kvaru i ekipu HGSS-a kako prekrcava sve potrebno iz njih i kreće na intervenciju. Netko je zapeo u šumi, srušilo se stablo, kažu. U daljini se čuje sirena drugih kola hitne koja prilaze Poklonu.
Mi nastavljamo dalje svojim planom od Poklona do vrha Vojak s uvijek prisutnim oprezom. S Vojaka puca pogled na sve strane, more, Istra, Alpe…
Staza do vrha Vojak je nešto kraća od 4 km, ali je možda za ljetni uspon s klincima malo zahtjevna – što se tiče razlike nadmorske visine koju treba savladati, a to je oko 400 m. No, uvijek možete procijeniti situaciju i odvesti se još malo s autom. Cesta je sjajna, bolja nego ona Sljemenska.
Visoke bukove šume omogućile su nam ovaj uspon štiteći nas od ljetnog sunca. No planina je prevrtljiva. Samo što smo proveli nekoliko minuta u kuli Vojak razgledavajući još suvenira – podigao se neki vjetar i na trenutak smo pomislili da su nam potrebni dugi rukavi.
U Centru za posjetitelje smo saznali, a kasnije se zaista i uvjerili da leptiri vole Učku i Ćićariju. Utvrđeno je da tamo obitava preko 250 vrsta leptira od toga ih je oko 100 danjih i preko 150 noćnih.
Na povratku smo odlučili ručati u pansionu Učka, da vi ne morate.
Konobar je neljubazan, hrana je prosječna, porcije male, a cijene turističke. Ovo ne bi ni bilo tako strašno, jer smo ionako došli s krajnjeg juga i putem do Kvarnera vidjeli na koje sve kreativne načine naš čovjek pokušava spasiti prošlu sezonu i za svaki slučaj narednu, ovom neočekivano uspješnom.
Ono što je bacilo ljagu na ovaj pansion je upravo taj konobar koji je bez da je pogledao čovjeka u oči samo dobacio ekipi HGSSa (njh desetak) koji su došli na piće, da ne mogu sjesti za veliki stol. “Samo ako ćete ručati”. Ekipa se pokupila. Mi smo zanijemili.
Okej, mogao je na sto drugih načina reći da je veliki stol možda rezerviran ili slično. Sve razumijem. No ovo je vrh bezobrazluka, ili dno.
Kasnije sam pročitala i druge recenzije o ovom pansionu kojeg krasi ovakav odnos prema gostima. Veliko ne. A kasnije sam saznala da Dopolavoro na Učki, je jedan jedini i da je šteta otić gore i ne probat njihovu klopu. Eto, kao da nam treba razlog za ponoviti.