Pred deset je godina uređena staza Šumarica koja se proteže preko više od osam kilometara Vukomeričkih gorica. Staza Šumarica spaja mjesta Krušak i Kozjaču. Iako nosi pompozan naziv planinarske staze, ona čak niti ne prelazi preko najvišeg vrha Vukomeričkih gorica (255 m).
Obzirom da dolazimo automobilom iz smjera Zagreba, s djecom – željeli smo kružnu rutu za ovaj izlet. Odabrali smo Kozjaču, kao mjesto gdje smo ostavili automobil. Vrlo ljubazni mještani su nam rekli da ostavimo auto gdje god mislimo da nećemo nekome smetati. Parkirališta nema. Snašli smo se i parkirali uz ogradu kuće, naizgled vikendice.
Krenuli smo Kozjačkom cestom na stazu Šumaricu koja je markirana bijelim cvijetom sa žutom sredinom. Početak staze nagovještava svoju blagost vinogradima s jedne strane i blagim padinama s druge.
Već nakon desetak minuta naišli smo pokraj staze na radio amatersku natjecateljsku lokaciju s četiri antenska stupa i 25 antena. To je jedna od najkvalitetnijih i tehnički najkompleksnijih radioamaterskih lokacija u Europi koju su izgradili naši radio amateri. Ove antene ćemo još jednom ugledati s druge strane gorica na povratku.
Već nakon 1.5 km dolazi se do vrha Lakovica (232 m) s kojeg se nudi umirujući pogled na zapadne obronke gorice. I dalje, laganim hodom bez gotovo nikakvog uspona, širokim i dobro utabanim i raskrčenim stazama ostavljamo vinograde i kućice za sobom. Pitoma šuma hrasta i bukve u ove jesenske dane upravo je ono što puni baterije.
Sreli smo i jedno usamljenog lovca. To nam nije ulijevalo neku sigurnost u nastavak puta, no uskoro smo stazom sretali sve više rekreativaca.
Nakon 2 km od početka staze prvo je skretanje lijevo za Kruščak, uredno obilježeno putokazom. Još kratko hodanje kroz šumi i stiže se do mjestašca Žitkovica, gdje se ponovno izmjenjuju mali vinogradi, vikendice, ali i obiteljske kuće. Odabiremo još jedno jasno skretanje za Kruščak pokraj raspela i nastavljamo asfaltiranom stazom, ponovno uživajući u malim drvenim kućicama i njihovim urednim redovima trsova. Pa ulica se i zove Vinogradska.
Vrlo brzo nestaje asfalt, pa i makadam i ponovno smo u šumi. Uspinjemo se do još jednog vrha (219 m). Staza se sada strmo spušta prema sjeveru do potoka Bunica. Na tom mjestu smo sišli sa staze Šumarice i nastavili prema našoj polaznoj točki. U ovom trenutku je već 5.5 km iza nas i skrenuli smo na zapad da se popnemo do mjesta Rasteg.
Dio staze koji prethodi nije potpuno označen niti na open street karti, ali ga zato prate razne poučne ploče o životu u ovim goricama. Sreli smo društvo biciklista koji su nam potvrdili da smo na dobrom putu i dali nam još nekoliko putokaza. Jedan od njih je i mali mostić preko potoka. Potok – definitivno znači da je dobro da ste ponijeli sa sobom ekstra par čarapa, jer krenuli ste s djecom u Vukomeričke gorice.
Ponovno se javlja već poznat motiv drvenih kućica, s nešto manje vinograda kako se krećemo po sjevernoj strani gorica.
Malo makadamom, a onda i cestom još oko tri kilometra od Rastega do mjesta gdje smo ostavili auto u mjestu Kozjača. Ništa manje zanimljiv put iako, manje atraktivan obzirom da idemo cestom. No prošli smo kraj male područne škole u Kozjači, gdje su se djeca pitala kako bi bilo da živimo ovdje i da oni idu u tu malu školu.
Bilo bi sjajno.
Ukupno prehodano 10.5 km.